Neven Sesardić

Bitak nadolazi u pet popodne!
(mali filozofski igrokaz)

LICA

Metafizičar (dubok, mračan, svečan)

Laik (zbunjen, nesiguran, željan znanja)

Analitičar (površan, sitničav, podrugljiv)

MJESTO ZBIVANJA

Zračna luka u jednom njemačkom gradiću, poznatom po tome što se u njemu prije 67 godina vidiocu M.H.-u prvi put ukazao bitak. Aerodromska zgrada je mala i izaziva tjeskobu (Angst), a kod osoba slabijih živaca javljaju se strah i drhtanje. Neki s izrazom brige (Sorge) na licu često pogledavaju na sat, a oni pored prozora (Fenster) imaju uprte poglede u nebo. U pozadini se vidi red letenja. Velikim slovima piše: 

 

Fluggesellschaft

Erwartet

Verspätung

Flugnummer

Ankunft des Seins

Luftikus

1700

undenkbar

schlechte                                                     Unendlichkeit

           *   *   *

Metafizičar: Jeste li i vi ovdje radi nadolaska bitka?

Laik:             Ja ne. Meni nadolaze žena i punica.

Analitičar:    A meni se zagubila prtljaga, pa su mi rekli da sačekam dok se završi ova strka s metafizičarima i tom njihovom kuglom.

Laik:             O čemu Vi govorite? Kakva kugla?

Analitičar:    Vi ste, izgleda, prilično filozofski neobrazovani. Zar niste znali da je bitak zapravo jedna velika kugla?

Metafizičar:  Dragi gospodine, Vi stvari previše doslovno shvaćate. Kada je kolega Parmenid govorio o bitku kao sfairi, on nije mislio da je to kugla u običnom smislu riječi.

Analitičar:    Pa dobro, neka se radi o nekoj neobičnoj kugli. U svakom slučaju sigurno je da bitak nije ni kocka ni valjak. Koliki je, recimo, polumjer te kugle?

Metafizičar:  Opet ne shvaćate. To nije bilo mišljeno puko prostorno. Ideja je bila da se bitak odredi kao ono u sebi potpuno zatvoreno, ispunjeno, samodostatno i savršeno, ono što nije omeđeno prazninom nebitka kao nijekanjem punine onog jesućeg.

Laik:             Oprostite, jeste li vi diplomirali filozofiju u Zagrebu?

Metafizičar:  Da, kako ste samo pogodili! Zagrebačka filozofijska škola (točnije rečeno, mudroljubno učilište) odlikuje se izraženom brigom za njegovanje filozofijskoga nazivlja i za misaonu strogoću koja je s time nuždno povezana. Štoviše, zahvaljujući temeljitim raščlambama domaćih mislitelja pokazano je da hrvatski jezik ima sasma očigledne prednosti pred nekim tzv. "svjetskim" jezicima koji su navlastito nefilozofični. Recimo, kako filozofirati na engleskom kada je taj jezik lišen čak i svakog privida duhovnosti? Tŕ ti ljudi ne mogu razlikovati ni bitak i biće (koje oba nazivaju being), a onda u svoj toj svojoj misaono-izražajnoj zakržljalosti još doživljavaju i čuđenje (thaumazein) kada nisu u stanju razumjeti naše napore da dosegnemo mišljenje Ničega.

Analitičar:    Samo vi nastavite, sasvim ste nadomak cilju. Ali kada govorimo o jeziku, onda morate priznati da i hrvatskom katkad nedostaju termini kojima bi se direktno izrazile neke distinkcije. Na primjer, engleski pojmovi weather i time označeni su kod nas jednom riječju ("vrijeme"), pa bi to onda po vašoj logici mogao biti dokaz nefilozofičnosti hrvatskog jezika.

Metafizičar:  Pogrješno! Prvo, ako išta znate o filozofiji, onda biste morali biti svjesni da nikako ne može biti isto ne razlikovati dvije vrste vremena i ne razlikovati bitak i biće. Onaj tko u svome jeziku ne može razlikovati bitak i biće osuđen je da vazda ostane beznadni daltonist u ontologiji, a onda, jamačno, i potpuni slijepac u ostalim mudroljubnim stvarima. Drugo, zgoljna je laž da hrvatski nema dvije riječi za navedene dvije vrste vremena. Za englesko weather imamo staru, krasnu riječ "vjetrozračje" koja je iz dobro znanih razloga bila sustavno potiskivana te je kasnije i posve zaboravljena, premda je njezino prisuće zabilježeno u mnogih hrvatskih auktora iz razdoblja punskih ratova. Uostalom, ako se kojim slučajem i ustanovi da ta riječ u stvari nikada ranije nije bila korištena, znameniti hrvatski jezikoslovac, profesor Balint Ištvan, nepobitno je pokazao da je "vjetrozračje" posve vjerodostojna i dobro sastavljena hrvatska riječ (koja vuče podrijetlo iz indoeuropskoga korijena "knjurg", jednako kao i staroperzijska osnova "masturb"). "Vjetrozračje" me se doima toliko prirodnom i bićevitom riječju da se unaprijed sustežem i pomisliti na mogućnost da ona ranije nije bila u uporabi.

Laik:             Ali kako će takve novostvorene riječi biti prihvaćene kada ih većina ljudi ne razumije?

Metafizičar:  E, vidite, to pitanje može postaviti samo netko tko ne doseže do razine razumijevanja onoga bitnog. Naime, uporaba jezika zahtijeva misaoni napor. Za puko brbljanje, naravski, mogu vam biti dostatne svagdanje izlizane riječi. Ali ako vam je stalo do onoga TO TI EN EINAI, onda morate rabiti takve riječi koje čak i vi sami možete jedva razumjeti uz krajnje misaono naprezanje, a možda čak ni uza sve to. Tegobna je zadaća mišljenja!

Analitičar:    Što je, međutim, s neslaganjima oko toga kako prevesti grčko TO ON? Predlaže se biće, bivstvujuće, suće, jesuće, bitkujuće...

Metafizičar:  To je doista prijeporno. Ali to samo dokazuje bitkovitost našega jezika, njegovu plodnost u proizvođenju ontologijskoga nazivlja. A kada smo jednom u posjedu tih priručno-predručno-jezičnih oruđa, tada nam se tek nadaje obveza pronalaženja značenjskih razlika između tih posebičnih i nereflektiranih nositelja mogućega smisla. Pače, trebali bismo biti ponositi što u izražajnom bogatstvu stojimo čak iznad grčkoga i njemačkoga te smo, prema tome, u mogućnosti iskazati i one mišljevine koje su ranije uslijed skučenosti filozofijskoga nazivlja bile smatrane neizrecivima. O tomu svemu biste, dragi gospodine, mogli podosta naučiti iz napisa veleučenog šefa zagrebačke katedre za mnogoznalost, profesora Stachelschweina koji djelatno vlada sa 176 jezika, a pasivno (tj. protiv svoje volje) znade još i srpski. Zanima li vas još nješto?

Analitičar:    Da li mi se to učinilo ili ste doista rekli "nješto"?

Metafizičar:  Dobro ste čuli. Jedini je ispravni oblik "nješto" i usrdno se nadam da će taj likoslovni izraz ubrzo ući u svagdanju uporabu. Ako želite, rado ću vam rastumačiti zbog čega je tako.

Analitičar:    Ostavimo to bolje za njeku kasniju priliku. Razgovarajmo, ako baš moramo, o nječem drugom.

Metafizičar:  Vrijedi. Predlažem da tematiziramo mogućnost isprvičnih sklopidbenih izričaja.

Analitičar:    Molim?

Metafizičar: Kažem, tematizirajmo mogućnost isprvičnih sklopidbenih izričaja.

Analitičar:    Ne razumijem, internacionalizirajte mi to malo.

Metafizičar:  E pa dobro, radi se o temeljnu Kantovu pitanju koje je u ranijem nezgrapnom jeziku punom suvišnih tuđica bilo znano kao pitanje o mogućnosti sintetičkih sudova a priori.

Analitičar:    Aha. Sada shvaćam. Isprvično je a priori, a sklopidbeno je sintetičko. Ali nije mi jasno što ste dobili time što ste Kantovo pitanje preveli u te svoje novokomponirane kategorije.

Metafizičar:  Dragi moj, ništa tu nije od jučer. Recimo, nema povijesnog dokaza da riječ "sklopidben" nije obilato rabio Juraj Dalmatin, a držim da bi se ta riječ zasigurno mogla pronaći i u pokojem od srednjovjekovnih napisa širokobrijeških franjevaca o razglobi Svetoga Trojstva, samo kada ti tekstovi ne bi bili, avaj, nepovratno zagubljeni. No, da odgovorim, prednost moje inačice Kantova pitanja sastoji se u tome što, dok nam riječ "sintetički" budi posve izvanjske i neposredovane asocijacije (n.pr. na košulje od sintetike), dotle nam "s-klopidba" razotkriva etimologijsku srodnost s onim "syn-thesis", do kojega je Kantu, valjda je to bjelodano, jedino bilo stalo. Da zaključim: ukoliko ne smognemo dovoljno odvažnosti da se stalno i iznova vraćamo izvornom promišljanju jezičnih korijena svih naših fenomenologijski temeljnih pojmovnih sastavnica, onda bismo ipak morali znati da smo ustuknuli upravo pred samim proplankom neskrivenosti (a-letheia) i da nam u shematizmu analitike unutarnjeg zora zanavijek izmiče transcendentalna apercepcija čiste uobrazilje.

Laik:             Oprostite, ima li netko od vas tabletu protiv glavobolje? Osjećam se kao da mi je nakovanj pao na glavu s petog kata.

Metafizičar:  Evo, izvolite. Ja uvijek imam tablete, jer imam sličnih problema. No, to je posvemašnje prirodno. Kada se naprežete da trčite, poslije vas bole noge; što će vas pak boljeti ako ne glava kada se naprežete da mislite? Štoviše, ako čovjeka ne boli glava, to samo znači da nije uložio potrebiti napor oko same stvari (die Sache selbst) Ili, kako je rekao Rilke: "Ako si filozof pravi, nešto te uvijek štreca u glavi!"