srijeda, 4.9.2002.
|
|
ZAŠTO MINISTAR ZNANOSTI GVOZDEN FLEGO PREŠUĆUJE DA
JE DVADESETAK GODINA PREDAVAO - FILOZOFIJU MARKSIZMA
Ministrovo novo ruho
Ja ne tražim da se naši novopečeni “liberali” zbog svoje prošlosti
ispričaju, javno pokaju ili da kleče na kukuruzu. Jedino hoću reći da mi
imamo pravo odbiti njihova iskrivljava-nja činjenica i sačuvati autentična
i neuljepšana sjećanja na njihove nekadašnje aktivnosti, piše NEVEN SESARDIĆ (Autor je profesor na
Odsjeku za filozofiju Sveučilišta Lingnan, Hong Kong)
Za razliku od Platonove poznate zamisli o filozofima kraljevima, čini
se da je u Hrvatskoj popularnija ideja o filozofima ministrima. U
normalnim okolnostima čovjek bi naravno osjetio zadovoljstvo da se nekome
iz njegove struke ukazuje povjerenje postavljanjem na tako važnu funkciju.
Na žalost, premda se ovdje radi o području kojim se i ja bavim
(filozofiji), umjesto da dijelim dobro raspoloženje, htio bih upravo iz
stručne perspektive otvoriti neka pitanja u vezi s nedavnim izborom
ministra znanosti.
Borba za bolju prošlost
Ubrzo nakon svojeg izbora, novi ministar znanosti Gvozden Flego
službeno se predstavio na web-stranici Ministarstva znanosti. Jedna
pojedinost tu odmah upada u oči. On navodi da od 1992. godine predaje
socijalnu filozofiju na zagrebačkom Odsjeku za filozofiju, ali iz nekog
razloga ne spominje i što je predavao prethodnih dvadesetak godina (stoji
samo da je radio na istom odsjeku). Omaška, sitni propust? Ne vjerujem.
Prije će biti da se radi o tome da u današnje vrijeme ne zvuči naročito
dobro reći što je Flego ta dva desetljeća predavao. Bila je to filozofija
marksizma. Tako se zvala i katedra na kojoj je on bio zaposlen. Hej, što sad ovo znači? Zašto bi sve to uopće bilo važno nakon
toliko godina? Zauzimam li se ja to ovdje za nekakav groteskno zakašnjeli
lov na (marksističke) vještice u Hrvatskoj? Ne, tako mi Helsinkija, ne
želim pokretati nikakav ideološki progon ni ugrožavati bilo čija ljudska i
građanska prava zbog filozofsko-političke opredijeljenosti u prošlosti.
Ali ipak, priznajem da, po mojemu mišljenju, takve stvari mogu biti
relevantne, osobito u kontekstu personalnih političkih odluka. Štoviše,
čini se da se i sam Flego slaže s time, jer zašto bi inače tako selektivno
izostavio dio informacije o svojoj dugogodišnjoj predavačkoj aktivnosti.
Očito i on smatra da je mudrije to prešutjeti. Zapravo, Flego katkad ide i
korak dalje od prešućivanja te u borbi za vlastitu bolju prošlost izravno
i svjesno tvrdi nešto što je faktički neistinito: u svojemu kratkom
životopisu na engleskoj web-stranici Hrvatskoga helsinškog odbora on
navodi, netočno, da je predavao socijalnu filozofiju od samog početka
svoje sveučilišne karijere. Na hrvatskoj pak web-stranici, za koju može
pretpostaviti da će je čitati i neki koji znaju činjenice, iz opreza je
opet primijenjena strategija prešućivanja.
Ne reži granu na kojoj sjediš!
Ali čemu prešućivanje? Još bih mogao razumjeti da netko želi sakriti da
je bio zaposlen na katedri za filozofiju marksizma kada bi to bilo nešto
što je čovjek prihvatio “iz muke” i protiv svojih uvjerenja. Međutim, u
ovom slučaju to uopće nije tako izgledalo. Koliko se ja sjećam, marksisti
s te katedre nisu imali pištolj uperen u čelo kada su sudjelovali u
masovnim tečajevima “doškolavanja” nastavnih kadrova za marksističku
indoktrinaciju, kada su bez suvišnih skrupula o autonomiji sveučilišta
predavali državno nametnutu filozofiju, kada su redovito i gorljivo
surađivali s raznoraznim “marksističkim centrima” i “centrima za
idejno-teorijski rad” te kada su neumorno pridonosili zagušivanju
filozofskog izdavaštva objavljivanjem apsurdne količine marksističke
literature. Iz te njihove lagodne pozicije politički forsiranog
dominiranja humanističkim i društvenim znanostima, nije im tada naravno
padalo na pamet rezati granu na kojoj su sjedili i kritizirati zakone
kojima je marksizam bio propisan kao jedina ispravna filozofija. Dapače,
kada je 1981. u jednom iz današnje perspektive sasvim bezazlenom tekstu
bio iznesen argument da filozofija marksizma ne bi trebala biti zakonski
povlaštena, Gvozden Flego je na sastanku redakcije časopisa Filozofska
istraživanja bio među onima koji su se usprotivili objavljivanju tog
članka. Nemamo li danas pravo i tu epizodu i slične događaje uzeti u obzir
kada ocjenjujemo kredibilitet Flegina sadašnjeg intenzivnog i glasnog
zauzimanja za slobodu mišljenja? Uostalom, kako vjerovati osobi koja
sama nije u stanju pred javnošću izići na kraj s vlastitom prošlošću? Ako
je kod Flege u novonastalim okolnostima predavanje marksizma naprasno
nestalo iz stručne autobiografije zbog političke neoportunosti, kako
možemo biti sigurni da u nekim drukčijim političkim uvje-tima u budućnosti
socijalna filozofija neće isto tako biti diskretno izbrisana i promptno
zamijenjena nekim trećim “pra-vcem istraživanja”, prikladnim novom
dobu?
Filozof bez pokrića
Ostavimo na trenutak prošlost i okrenimo se stvarima novijeg datuma
koje bi eventualno mogle malo rasvijetliti izbor novog ministra znanosti.
Nije li bar djelomično objašnjenje u tome da je Flego skrenuo na sebe
pažnju statusom koji je izgradio u svojoj profesiji, ako već ne svojim
ranim radovima, a ono možda nekim značajnim rezultatima nakon metamorfoze
iz marksologa u socijalnog filozofa? To nije lako provjeriti na
izravan način jer on, za razliku od uobičajene prakse, ne daje popis
svojih publikacija čak ni kada prezentira svoj stručni profil. No, budući
da u prvome novinskom intervjuu nakon izbora najavljuje otpuštanja na
sveučilištu (“Cikličkim evaluacijama trebaju otpadati oni koji ne rade u
znanosti, ili nedovoljno, na njihovo mjesto trebaju dolaziti oni koji
imaju bolje znanstvene performanse”), logično je pretpostaviti da ministar
onda sam sigurno ima dobre “znanstvene performanse” i da ne može doći na
udar tih svojih novih mjera. Začudo, ta je pretpostavka prilično
dubiozna. Naime, premda je u citiranoj rečenici nejasno što točno znači
“nedovoljno raditi”, primjena doista minimalnih kriterija mogla bi, prema
svemu što znamo, natjerati ministra znanosti da se, ako bude konzistentan,
samoeliminira iz sveučilišnog života. Evo zašto. Nečija prisutnost u
svjetskoj znanosti obično se mjeri objavljivanjem u publikacijama koje
reprezentiraju određenu stru-ku i koje se redovito prate i referiraju u
bazama podataka relevantnim za dotično polje istraživanja. Krenimo tim
putem. Prema Philosopher’s Indexu, bazi podataka koja bez neke veće
selekcije po kvaliteti nastoji registrirati sve što se u posljednjih
nekoliko desetljeća objavljuje na području filozofije na raznim jezicima
(uključujući i hrvatski), Flego je zabilje-žen kao autor šest članaka, od
kojih je samo jedan tekst publiciran u posljednjih 12 godina.No, čak ni
taj jedini donekle recentni tekst (iz 1995.) ne spada striktno u Fleginu
deklariranu struku (filozofiju) već je više politička analiza
transformacije postkomunističkih zemalja Istočne Europe. Ne znači li to
možda da se Flego bavi filozofijom u nekom širem smislu riječi pa su zbog
toga neki njegovi radovi ostali nespomenuti u toj uže cehovskoj bazi
podataka? Odgovor na to pitanje je negativan iz dvaju razloga. Prvo,
čini se da ni on sam nikako ne bi pristao da ga se svrsta u neku "rubnu"
filozofsku sferu jer on sebe ponekad predstavlja kao stručnjaka za
"sistematsku filozofiju", što naznačuje pretenziju na bavljenje upravo
centralnim i najtemeljnijim problemima filozofije. (Ponekad, pak, Flego
svoje polje interesa opisuje drukčije i kaže za sebe da se bavi "psihičkim
uzrocima i posljedicama društvenih zbivanja". Tom krajnje nebuloznom
formulacijom on samo još bolnije manifestira svoju posvemašnju tematsku
dezorijentaciju u filozofiji nakon kraha marksizma, njegove izvorne
"filozofske discipline".) Drugo, ako pregledamo elektronički pretraživu
verziju Citation Indexa, koja pokriva mnogo šire područje te, među
ostalim, obuhvaća većinu iole značajnijih časopisa iz svih polja
humanističkih i društvenih znanosti od 1981. godine do danas, situacija
ispada još poraznija. Ime Gvozdena Flege se tamo pojavljuje samo jedanput,
kao autora kratkog članka o Marcuseu, i to objavljenog prije 13 godina! E
pa ako prema ministrovim novim kriterijima ovako siromašna produkcija
(prema uobičajenom mjerenju znanstvenog doprinosa) ne bude dovoljan razlog
za "otpadanje", i dakle samoeliminaciju, onda doista praktično svatko može
biti siguran da će i bez ulaganja nekog posebnog truda zadržati svoje
mjesto na fakultetu do mirovine.
Funkcija koja sakati
Ali ministru prijeti i gora sudbina od samoeliminiranja: naime,
samosakaćenje. Dopustite da objasnim. U jednom nedavnom tekstu Flego
iznosi mišljenje da su prema važećem Zakonu o znanstvenoistraživačkoj
djelatnosti ovlasti ministra znanosti toliko široke da ih jedna osoba nije
ni fizički ni vremenski u stanju obavljati pa odatle zaključuje: "Onaj tko
bi taj zakon želio u potpunosti primjenjivati, zapravo bi sakatio ono
ljudsko biće koje obavlja funkciju ministra za znanost. To je, naravno,
bilo prije nego što je ljudskom biću koje se zove Gvozden Flego ponuđena
upravo ta funkcija. Nakon što se to dogodilo, međutim, došlo je do
iznenadne promjene. Flego je odjednom potpuno prestao brinuti o
nemogućnosti da jedna osoba obavlja dotični posao, a potom je s
oduševljenjem prihvatio tu dužnost za koju je znao da će ga osakatiti. Ne
treba sumnjati da je ova odluka o samosakaćenju bila motivirana jedino
brigom novog ministra za opće dobro, ali usprkos tome možda je čovjeku
trebalo objasniti kako situacija u hrvatskoj znanosti ipak nije toliko
dramatična da bi zahtijevala takvu javnu sado-mazohističku seansu.
Prošlost kao plastelin
Osnovna je intencija ovog teksta da kroz slučaj jedne osobe upozori na
sindrom širih razmjera. Naime, ima mnogo ljudi u Hrvatskoj čija je
današnja politička retorika u grubom neskladu s njihovim nekadašnjim
stavovima i postupcima. To ne zaslužuje neki poseban komentar sve dotle
dok oni ne počnu uporno dokazivati kako tu zapravo i nema nikakvog
nesklada te kako su se oni zapravo oduvijek konzistentno zauzimali za iste
političke ideale. U tom trenutku čovjek se ima pravo pobuniti i
inzistirati da prošlost nije plastelin koji svatko može oblikovati po
vlastitu ukusu. Stvari su se dogodile na određeni način i mi ih želimo
upamtiti upravo onako kako su se dogodile, a ne onako kako bi netko želio
da su se dogodile. Na primjer, kada nas neki sadašnji veliki pobornici
"otvorenog društva" nastoje uvjeriti kako su oni nekoć samo deklarativno
iskazivali svoju odanost socijalizmu i revoluciji, ali su se zapravo i
onda borili za liberalnu demokraciju, ljudska prava i slobodu mišljenja,
to je fikcija koja nema nikakve veze sa svijetom u kojem smo živjeli.
Podsjetimo se, dok su oni kao urednici raznih edicija harali hrvatskim
izdavaštvom, ti ljudi kojima su danas puna usta "otvorenog društva" dali
su prevesti gotovo čitav marksistički korpus sve do najbeznačajnijih i
najopskurnijih autora, ali nikako nisu mogli naći prostor za objavljivanje
slavne knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, od koje i potječe
suvremena široka upotreba pojma "otvoreno društvo". Naravno, to je
klasično djelo Karla Poppera tada bilo na njihovoj "crnoj listi"
jednostavno zato što je on nikog drugog nego Karla Marxa proglasio glavnim
neprijateljem otvorenog društva. To što su proskribirali čak i jednog
Poppera najbolje pokazuje koliko su oni do nedavno marili za toleranciju
prema različitim mišljenjima, u koju se sada tako svečano zaklinju.
Također, zahvaljujući i budnom oku tih ljudi koji nam danas drže lekcije o
demokraciji, ideološka kontrola je sedamdesetih i osamdesetih godina u
Zagrebu bila toliko rigidna da nije propuštala ni najmanji dašak kritike
marksizma pa su prvi domaći pokušaji u tom smjeru mogli ugledati svjetlo
dana jedino tako da su bili objavljivani izvan Hrvatske. Ja ne tražim
da se naši novopečeni "liberali" zbog svoje prošlosti ispričaju, javno
pokaju ili da kleče na kukuruzu. Jedino hoću reći da mi imamo pravo odbiti
njihova iskrivljavanja činjenica i sačuvati autentična i neuljepšana
sjećanja na njihove nekadašnje aktivnosti. A pogotovo smatram da imamo
pravo sve to uzimati u obzir kada procjenjujemo koliko im treba vjerovati
kada danas u novim okolnostima nastupaju u novome političkom ruhu. |
|
|