Neosporno je da se ljudi međusobno razlikuju u pogledu mnogih psiholoških karakteristika (n.pr. inteligencije, crta ličnosti, sklonosti kriminalitetu, itd.). Jesu li te razlike više pod utjecajem gena ili okoline? Ali prije svega, ima li takvo pitanje uopće smisla? I ako ima smisla, postoji li način da znanstveno istraživanje na njega odgovori?

S jedne strane, brojni filozofi i znanstvenici su pesimisti. Oni nas uvjeravaju da je mjerenje utjecaja gena i okoline na psihološke razlike ili besmisleno (rezultat pojmovne zbrke) ili u načelu neostvarivo (zbog nepremostivih metodoloških teškoća). Njihovi argumenti za to pesimističko stajalište su vrlo raznoliki i obično su općenite naravi, a ako bi bili prihvaćeni, potkopali bi same temelje genetike ponašanja. S druge strane, mnogi psiholozi tvrde da su empirijska istraživanja u posljednjih nekoliko desetljeća nedvosmisleno dokazala da genetsko naslijeđe u pravilu objašnjava barem 50 posto psiholoških razlika, a u nekim slučajevima i više. Recimo, po mišljenju nekih od najuglednijih stručnjaka u diferencijalnoj psihologiji, udio gena u objašnjenju razlika u inteligenciji među odraslim osobama penje se čak do znamenke od 80 posto.

Politika i otkrića

Kome vjerovati? Nije lako opredijeliti se jer među znanstvenicima ima pripadnika i jednog i drugog stajališta. No, u filozofskoj literaturi pobjednik je praktično već proglašen: među filozofima znanosti (a posebno među filozofima biologije, koji su najbliži tom problemu) zavladalo je “jednoumlje pesimizma”. Kao što nas informira Stanfordska enciklopedija filozofije, u filozofiji biologije vlada gotovo stopostotni konsenzus, prema kojem pitanje nasljednosti treba otpisati kao predmet posve besplodne rasprave.

To je prilično čudno jer upravo u filozofiji konsenzus uvijek predstavlja neprirodno stanje. Normalna je situacija u ovoj disciplini da nijedna teorija nikada nije do kraja napuštena te da i sasvim bizarne ideje obično imaju svoje filozofske zagovornike. Kao što je jednom primijetio Descartes, koliko god neko stajalište izgledalo apsurdno i nevjerojatno, sigurno je da ga je neki filozof nekada zastupao. Da ilustriram dokle to ponekad može ići, ne tako davno je jedan poznati američki filozof objavio članak pod naslovom “Ja ne postojim”, u kojem je ni manje ni više nego pobijao vlastitu egzistenciju.

Dakle, susrećemo se sa stvarno paradoksalnom situacijom: filozofi se ne mogu složiti čak ni oko toga da li oni sami postoje, ali se nekim čudom eto baš svi filozofi biologije slažu oko toga da je nemoguće mjeriti uzročni utjecaj gena i okoline na psihološke karakteristike. Tu nešto nije u redu.

Ključ za razumijevanje treba potražiti u politici. Naime, ako je pitanje o utjecaju gena i okoline legitimno, onda je lako moguće da će se pokazati kako su psihološke razlike među ljudima velikim dijelom genetski determinirane. Ali takva bi spoznaja, mnogi smatraju, došla u konflikt s idealom socijalne jednakosti koji je u političkim temeljima suvremene zapadne civilizacije. Stoga bi najsretniji ishod bio kad bi se nekako moglo dokazati da je pitanje o utjecaju gena i okoline zapravo besmisleno ili empirijski nerješivo. I, naravno, upravo tu funkciju odlično ispunjavaju oni ranije spomenuti, vrlo generalni metodološki argumenti protiv genetike ponašanja. Oni su dobrodošli i često bivaju objeručke i nekritički prihvaćeni jer unaprijed sprečavaju otvaranje Pandorine kutije koja bi mogla sadržavati politički opasna empirijska otkrića.

Opasnost se krije i na planu individualnih razlika i, još mnogo više, na razini grupnih razlika. Razmotrimo oba slučaja.

Prvo, pokaže li se da su, recimo, individualne razlike u inteligenciji u određenoj populaciji pretežno genetski determinirane, to će zapravo značiti da ljudi u tom društvu imaju nejednake šanse za uspjeh, u vrlo bazičnom smislu. Budući da u tom scenariju utjecaj škole, roditelja i materijalnog statusa blijedi u usporedbi s faktorom naslijeđa, socijalne mjere poduzete u cilju izjednačavanja neće moći proizvesti znatnije efekte pa će gubitnici u genetskoj lutriji ostati nepovratno zarobljeni na dnu socijalne ljestvice.

U takvoj situaciji ideologija prema kojoj svatko može postići velike stvari u životu, ako se samo dovoljno potrudi, bila bi obična laž. Riječju, ako je istina (kao što mnogi eksperti tvrde) da je onima s inteligencijom ispod određenog praga nedostupna većina minimalno atraktivnih profesija u suvremenom industrijskom društvu i ako je također istina (kao što opet mnogi stručnjaci vjeruju) da su razlike u inteligenciji uglavnom rezultat genetskih razlika, onda ispada da su socijalne nejednakosti najvećim dijelom odraz bioloških razlika i tada je veliko pitanje koliko se ta “prirodna nepravda” uopće može ispraviti. Takvo bi stanje stvari bilo vrlo uznemirujuće, posebno za ljude s jakim egalitarističkim stavom, pa zato nije čudno da oni katkad posežu i za krajnje dubioznim argumentima u želji da na bilo koji način blokiraju tu za njih teško prihvatljivu konzekvenciju.

Razlike među rasama

Neusporedivo pak više nervoze izaziva hipoteza da bi geni isto tako mogli biti u korijenu psiholoških razlika između grupa (npr. između muškaraca i žena ili između pripadnika različitih rasa). Najeksplozivnija tema u ovom kontekstu svakako je rasprava o rasnim razlikama u inteligenciji.

Nepobitna je empirijska činjenica da u Sjedinjenim Državama postoji razlika od otprilike 15 poena između prosječne inteligencije bijelaca i crnaca. Kontroverzno je jedino pitanje kako objasniti tu razliku. Ideja da su geni barem dio tog objašnjenja izgleda u najmanju ruku kao empirijska mogućnost, ali mnogi autori tvrde da se ta ideja ruši već na razini metodološke kritike te da ju je moguće odbaciti i bez ulaženja u raspravu o konkretnim empirijskim studijama. Postoje tri načina kako se to nastoji pokazati. Svaki od ta tri pristupa pokušava potkopati tu “opasnu” ideju napadajući jedan od triju ključnih pojmova koji su tu u igri: rasa, inteligencija, nasljednost.

Prvo, nekada se tvrdi da rasa uopće nije biološki pojam već puka socijalna konstrukcija, a odatle onda automastki slijedi da je genetika potpuno irelevantna za spomenuti problem. Drugo, neki inzistiraju da nije jasno što testovi inteligencije uopće mjere, da su oni krajnje neobjektivni, da izmjereni kvocijent nije povezan ni s čim zanimljivim itd. I treće, pojmovna se trijada pokušava slomiti na posljednjoj karici, nasljednosti.

Prema mojem mišljenju, ni prva ni druga strategija nema nikakve šanse za uspjeh, ali u tu temu ne mogu ovdje ulaziti. Međutim, veliki dio moje netom objavljene knjige “Making Sense of Heritability” posvećen je baš kritici treće strategije. Nisam želio izravno braniti tezu da su psihološke razlike između rasa barem donekle objašnjive genetskim faktorima.

Namjera mi je isključivo bila dovesti u pitanje nastojanje mnogih znanstvenika i filozofa da pobiju tu tezu bez relevantnog empirijskog istraživanja. Poznati američki genetičar Richard Lewontin prije tridesetak je godina iznio nekoliko vrlo generalnih argumenata koji su trebali konkluzivno pokazati da je iz principijelnih razloga nemoguće uključiti biologiju u objašnjenje psiholoških razlika između rasa te da takav pothvat nužno predstavlja pseudoznanost najgore vrste.

Prostitucija znanosti

Što zbog Lewontinova ogromnog znanstvenog autoriteta, a što zbog njegove neosporne osobne karizme i izravnog utjecaja na mnoge filozofe znanosti (čelik mnogih danas vodećih filozofa biologije kalio se u Lewontinovu laboratoriju na Harvardu), ti su argumenti bili u filozofiji prihvaćeni s općim oduševljenjem ili, gotovo bi se moglo reći, aklamacijom. To bi sve bilo u redu da je Lewontinova kritika doista bila uvjerljiva. Ali nije.

Njegove glavne primjedbe nakon pažljivije analize padaju u vodu jer se pokazuje da su bazirane ili na proizvoljnim skokovima u zaključivanju ili na ozbiljnom iskrivljavanju teze o nasljednosti koju je kritizirao. Točnije rečeno, to je ono što sam ja u svojoj knjizi pokušao dokazati i zbog čega sam se založio da se filozofija znanosti pokrene s mrtve točke u kojoj je ostala nepokretna od sredine sedamdesetih godina.

Ovdje se nameće jedno pitanje koje bi moglo ugroziti kredibilitet moje pozicije i koje je, pretpostavljam, moralo nekim čitateljima pasti na pamet. Naime, ako je Lewontinova kritika nasljednosti stvarno tako masovno i s entuzijazmom prihvaćena, koja vam se od sljedećih dviju suprotstavljenih mogućnosti čini vjerojatnijom: (a) da je pogrešno ono stajalište koje već desetljećima brane neki vrhunski genetičari (kao npr. Lewontin na Harvardu i Marcus Feldman na Stanfordu), a usto i kompletna svjetska elita u suvremenoj filozofiji biologije, ili (b) da je, naprotiv, u krivu onaj tko to stajalište kritizira, jedan malo poznati hrvatski filozof koji, da stvar bude gora, nema nikakvo formalno obrazovanje iz biologije? Ja sam se osobno čvrsto odlučio za opciju (a). A vi?

Šalu na stranu, ja sam potpuno svjestan da ovo pozivanje na autoritet ima stanovitu logičku snagu i da se, gledano na taj način, zaista mora činiti prilično nevjerojatnim da bih ja u ovom sporu mogao biti u pravu. No, usprkos tome, ja ne mogu promijeniti mišljenje na osnovi takvog u biti izvanjskog rezoniranja po vjerojatnosti koje uopće ne zadire u sam predmet debate. Dapače, ako sam uopće i mijenjao mišljenje u vezi s ovim pitanjem, bilo je to upravo u suprotnom smjeru. Tako, kada sam za jedno poglavlje u knjizi temeljito prerađivao i dopunjavao svoj stari članak o Lewontinu iz 1993. godine, moja je kritika bila samo dodatno pooštrena.

I na kraju, čak i ako se moje viđenje prihvati, još uvijek bih trebao objasniti kako je bilo moguće da kritičke sposobnosti svih tih izuzetno inteligentnih znanstvenika i filozofa zakažu do te mjere da fundamentalno pogrešna kritika nasljednosti bude toliko dugo slavljena kao značajan intelektualni doprinos.

Ono što se dogodilo, ukratko rečeno, jest da je većina tih ljudi bez mnogo razmišljanja i s velikim žarom prihvatila to stajalište, ocijenivši da bi ono moglo biti dobar instrument u njihovim nastojanjima da se izbore za uzvišeni ideal ljudske jednakosti. Ali ono što su u stvarnosti postigli bilo je nešto sasvim drugo: prostituiranje znanosti i filozofije u političke svrhe.