srijeda, 27.11.2002.
|
|
DUELI (1) -
NEVEN SESARDIĆ ODGOVARA NA TEKST MILANA
KANGRGE ("Samo naprijed, Nevene" - Forum, SD, 13. 11.
2002.)
Filozofi prakse ponovno jašu
Zbog Kangrgine centralne pozicije i utjecaja među praksisovcima, ne
može se isključiti da slične stavove kao on imaju i mnogi drugi koji su
izišli iz praksisovskog šinjela. Nije mi poznato da je itko iz toga kruga
iskazao neslaganje s Kangrginim političkim analizama situacije u
Hrvatskoj, a njegova slika o političkim događajima u Hrvatskoj u
posljednjih nekoliko desetljeća je krajnje jednostavna
Što reći o profesoru etike koji na
temelju marksističke filozofske analize jednu čitavu naciju proglašava
“genetski poremećenom” i “bolesnom u svojoj genetskoj srži”? Ostavljam
čitatelju da sam prosudi. Ali podsjećam, jedan od mogućih odgovora je da
se radi o “čuvaru demokratske kulture i dostojanstva filozofije” koji nam
svima “ima puno pravo držati lekcije o
demokraciji” Benjamin Franklin je jednom rekao da
ništa na ovom svijetu nije sigurno osim smrti i poreza. Ako vas pak zadesi
sreća da upadnete u polemiku s Milanom Kangrgom, onda ništa nije sigurno
osim navale uskličnika i gomile uvreda. U reakciji na moj tekst
Ministrovo novo ruho Kangrga je ostao vjeran sebi. Broj uskličnika je na
zavidnoj razini (više od četrdeset), a i arsenal uvreda je impresivan. Na
primjer, on kaže da je moj članak “degutantan”, “sramotan” i “blasfemičan”
(?), da “baratam najočitijim lažima”, da iznosim “sesardićevske
dezinformacije”, da “svjesno podmećem neistine”, da sam “filozofski
bezveznjak”, da je “jadna filozofija kojom se ja bavim”, itd. Bolji
poznavatelji praksisovske filozofske tradicije odmah će uočiti da sam ja
ovdje zapravo još odlično prošao, s obzirom na dobro poznate kangrgijanske
psovačke potencijale. Za one slabije upućene dovoljno je spomenuti da se
Kangrga u svojoj novoj knjizi čak hvali time kako je više puta znao
završiti diskusiju tako da je svoga sugovornika “poslao u materinu”.
Smrt fizikalizmu - sloboda narodu!
U nekoj normalnoj sredini takvu osobu nitko ne bi uzimao ozbiljno, a
pogotovo bi bilo nezamislivo da netko s takvim manirama dijaloga uživa
ugled među kolegama u struci. U Hrvatskoj je situacija iz nekog razloga
drukčija. Milana Kangrgu neki smatraju zaslužnim ne samo za promicanje
demokracije, nego i za unaprjeđenje statusa filozofije kao discipline.
Radi ilustracije, navest ću samo jedno od takvih karakterističnih
mišljenja. Recimo, Nenad Miščević je nedavno založio svoju stanovitu
filozofsku reputaciju koju je stekao u Hrvatskoj i inozemstvu u hvalospjev
Kangrgi, tvrdeći da je taj čovjek posljednjih godina “čuvao dostojanstvo
filozofije” i da je bio “čuvar demokratske kulture” te da “stoga ima puno
pravo danas držati lekcije o demokraciji”. Usporedimo te superlativno
pozitivne ocjene sa stvarnošću, tj. s nekim Kangrginim tipičnim istupima,
najprije u filozofiji, a potom u politici. Dobar primjer Kangrgine
filozofske metode suočavanja sa stajalištima s kojima se ne slaže je
upravo način na koji je apsolvirao tezu koju sam davno branio u svojoj
doktorskoj disertaciji, a kasnije i knjizi pod naslovom Fizikalizam. On
najprije ismijava tu filozofsku poziciju, premda o čitavoj grani
filozofije u koju ta tema spada nikada nije objavio nijednu jedinu
rečenicu u stručnoj literaturi, a onda dodaje: “A za taj smo tzv.
fizikalizam doznali da ga osim Sesardića zastupa još samo neki australski
filozof u čitavu svijetu!”. Kangrga ne kaže od koga je to “doznao”, ali
očito je da on tu osobu smatra dobro informiranom. Ipak, nejasno je kako
to da jednom redovnom sveučilišnom profesoru nije palo na pamet da prije
nego što s takvom rezolutnom tvrdnjom iziđe u javnost barem na brzinu
provjeri je li ona stvarno istinita. Mogao je ili konzultirati neku
filozofsku enciklopediju ili možda čak na trenutak svladati gađenje i malo
zaviriti u moju knjigu, kad ju je već odlučio “kritizirati”. Siguran sam
da u Hrvatskoj nema nijedne druge struke koja se srozala tako nisko da bi
neki sveučilišni nastavnik javno izražavao svoje mišljenje o određenoj
teoriji u svojoj disciplini samo na osnovi onoga što je od nekoga čuo.
Neobičan je to način “čuvanja dostojanstva filozofije”! Ali, doista,
što bi Kangrga otkrio da se odlučio uputiti u knjižnicu i malo se
informirati? Tamo bi ga čekalo poprilično iznenađenje. Naime, prema bazi
podataka Philosopher’s Index, u posljednjih 20 godina u filozofskoj je
literaturi objavljeno više od pet stotina publikacija koje ili u naslovu
ili u sažetku imaju riječ “fizikalizam”, a radova koji raspravljaju o tom
pojmu zacijelo ima na tisuće. Da stvar bude gora, golema većina
analitičkih filozofa danas prihvaća fizikalizam u nekoj od njegovih
nekoliko verzija, a uz to stajalište, osim moje malenkosti i “nekog
australskog filozofa”, vezuju se i neka od velikih imena filozofije
dvadesetog stoljeća, kao npr. Carnap, Quine i Davidson.
Praksis i disciplina kičme
Moj tekst Ministrovo novo ruho pokrenuo je mini diskusiju o tome koliko
je ideološki opresivno bilo razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina,
kada su praksisovci dominirali humanističkim i društvenim znanostima.
Mislim da nije teško stvoriti sliku o tom vremenu već i na osnovi ove
Kangrgine polemike. Jer ako vodeći praksisovac čak i danas odbacuje jednu
temu o kojoj se naširoko raspravljalo u angloameričkoj filozofiji na ovako
agresivan, paušalan i ignorantski način, lako je zaključiti kakva je
situacija onda morala vladati u onim vremenima kada je marksizam uživao
državnu podršku i kada si je mogao priuštiti daleko veću bahatost prema
drugim filozofskim pozicijama, posebice prema onima koje bi bile
percipirane kao antimarksističke. Nasuprot mojoj tvrdnji da su ondašnji
ideološki pritisak i kontrola apsolutno onemogućavali objavljivanje neke
antimarksističke publikacije u Hrvatskoj, Nenad Miščević smatra da je
izrazito antimarksističku knjigu tada bilo “malo teže objaviti, iako nije
bilo nemoguće”. Ima, međutim, dosta ironije u tome da tu Miščevićevu
ocjenu uvjerljivo opovrgava upravo njegovo vlastito ponašanje iz tog
vremena. Naime, on je 1981. objavio knjigu Filozofija jezika u
Naprijedovoj Biblioteci filozofskih disciplina, a završno poglavlje (Od
jezika do revolucije) koje je bilo posvećeno marksističkom pristupu
uvrstio je u knjigu, kako je sâm tada objašnjavao, samo zato da bi bio
siguran kako praksisovski urednici neće praviti probleme oko
objavljivanja. Po mojem mišljenju, u tom konkretnom slučaju možda i nije
bilo neophodno baš toliko savijati kičmu, ali čitava ta epizoda sama za
sebe ipak puno govori. Ako je čovjek koji je obično tako dobro informiran
kao Miščević smatrao potrebnim da u svoju knjigu sasvim umjetno nakalemi
marksističko poglavlje da ne bi “izazivao vraga”, onda je doista čisto
retoričko pitanje koliko je realnih šansi u takvim uvjetima imala neka
otvorena i frontalna kritika marksizma.
Za slabije upućene dovoljno je spomenuti da se
Kangrga u svojoj novoj knjizi čak hvali time kako je više puta znao
završiti diskusiju tako da je svog sugovornika “poslao u materinu”.
U nekoj normalnoj sredini takvu osobu nitko ne bi uzimao ozbiljno, a
pogotovo bi bilo nezamislivo da netko s takvim manirama dijaloga
uživa ugled među kolegama u struci |
Imperativ ideološke lojalnosti
U namjeri da me moralno diskreditira, Kangrga pita kako to da mi kao
antimarksistu nije bilo “ne samo odiozno, nego i ispod časti i ljudskog
dostojanstva” da pristanem biti asistentom deklariranog marksista Gaje
Petrovića. Ali zašto bi, zapravo? Kada sam 1975. godine u Zagrebu dobio
posao kao asistent na Katedri za teorijsku filozofiju (a ne kao asistent
Gaje Petrovića osobno!), ne sjećam se da sam morao potpisati zakletvu
vječne odanosti principima marksizma-lenjinizma. Također, u mojem ugovoru
nije bilo klauzule kojom bih se obvezivao da nikada u budućnosti neću
osporavati stavove svojih bivših profesora, mislilaca revolucije. Dapače,
oni su sami i mene i ostale mlađe kolege neprestano i snažno poticali na
bespoštednu kritiku svega postojećeg. No, kada sam upravo u skladu s tim
njihovim savjetom poslije javno izrazio neslaganje s nekim njihovim
filozofskim i političkim stajalištima, ispalo je da im se to nekako uopće
nije dopalo i da su čak bili neugodno iznenađeni. Kangrga isto tako
nastoji otvoriti prostor za moralnu osudu mojeg članka iz Slobodne
Dalmacije, tvrdeći da je moja kritika bila usmjerena na njega “i navedene,
sada na žalost već mrtve kolege”. Začudo, on tu intepretaciju zasniva na
citatu iz mojeg teksta gdje govorim o “ljudima kojima su DANAS puna usta
’otvorenoga društva’”. Ali hej, zar nije logično da onaj koji nešto DANAS
radi mora biti živ? Prema tome, očigledno je da se moj tekst nije odnosio
na mrtve. On se jest odnosio i na Kangrgu, ali još više na ljude mlađih
generacija sa sličnim stavovima i sličnom prošlošću.
"Čuvari demokracije”
U čemu tu vidim problem? Prije svega, postupci mnogih prominentnih
ljudi iz tog političkog okružja nisu u skladu s lijepim principima
demokracije na koje se oni tako često pozivaju. Na primjer, tko bi mogao
biti protiv zaštite etničkih manjina kao temeljnog demokratskog prava? Ali
ako pogledamo djelovanje mnogih koji su potekli iz praksisovskoga kruga,
onda vidimo da oni to načelo uopće ne primjenjuju konzekventno. Recimo,
kada je jedna konkretna nacija koja se osjećala ugroženom u Jugoslaviji
tražila ravnopravnost, oni su to okvalificirali kao nacionalizam i
smatrali su da je u redu da ljudi koji su javno izražavali takve zahtjeve
budu kažnjeni zatvorom. Danas pak kada je ta ista nacija u većini u
Hrvatskoj, oni ne samo da podržavaju zahtjeve drugih (manjinskih) nacija
za ravnopravnošću, nego se sada čak zauzimaju za “pozitivnu
diskriminaciju”, tj. da se manjinama radi bolje zaštite daju VEĆA prava
nego što bi im brojčano pripadalo. Takva gruba nekonzistentost mora
otvoriti mnoga ozbiljna pitanja u koja ovdje ne mogu ulaziti. Također,
njihova borba za slobodu govora i nezavisno novinarstvo je isto tako
nekonzekventna i selektivna. Veliku su poviku dizali oko nekih situacija
gdje su novinari bili pod političkim pritiskom ili u opasnosti da budu
otpušteni, dok se u nekim drugim slučajevima naprotiv događalo da
redakcije bivaju smijenjene ili da novinar čak i faktično izgubi posao, a
da oni ni okom ne trepnu. Suvišno je i reći, naravno, da ti novinari koji
su bili prepušteni svojoj sudbini nisu bili politički istomišljenici ovih
“čuvara demokracije”. Veliki apsurd u ovom kontekstu predstavlja i to
što je jedan od članova redakcije Praxisa, koji je ujedno 1972. godine bio
krunski svjedok optužbe na montiranom procesu hrvatskim intelektualcima i
studentima, poslije postao i ostao predsjednik Hrvatskog helsinškog
odbora za ljudska prava. Netko će reći da je od tog njegova svjedočenja
prošlo dosta vremena, da se ljudi mijenjaju i da ne treba toliku pozornost
pridavati relativno dalekoj prošlosti. Dobro, svakako je točno da nitko ne
bi trebao zbog svojih prošlih postupaka biti za svagda otpisan te da
svatko ima pravo na drugu šansu. No, i tu se obično držimo nekih pravila
zdravog razuma. Na primjer, one za koje je utvrđeno da su primali mito ne
postavljamo čak niti mnogo kasnije za predsjednike komisija za borbu
protiv korupcije, a bivše plagijatore ne biramo da predvode odbore za
zaštitu autorskih prava. Zašto je onda u slučaju Žarka Puhovskog zakazao
zdravi razum?
Hrvati "genetski poremećeni"?
Dakle, čak i ako se ljudi promijene, još uvijek može biti posve
legitimno uzimati u obzir njihovu prošlost pri određenim odlukama. Ali u
svjetlu ranije navedene činjenice da se neki bivši praksisovci ni sami
konzekvento ne drže svojih novoproklamiranih političkih principa može se
postaviti i dodatno pitanje: radi li se kod njih doista o autentičnoj
promjeni političkih uvjerenja ili je tu naprosto riječ o pukoj promjeni
političke retorike, isforsiranoj bitno drukčijim izvanjskim
okolnostima? Za razliku od ostalih, Milan Kangrga čak nije promijenio
ni retoriku. Njegovi su današnji politički pogledi zapravo vrlo
zanimljivi, manje zbog njega osobno, a više zato što on neosporivo
predstavlja jednu od najvažnijih ličnosti iz čvrste jezgre praksisovske
grupe. Upravo zbog te njegove centralne pozicije i utjecaja, ne može se
isključiti da slične stavove kao on imaju i mnogi drugi koji su izišli iz
praksisovskog šinjela. Uostalom, nije mi poznato da je itko iz toga kruga
iskazao neslaganje s Kangrginim političkim analizama situacije u
Hrvatskoj. A njegova slika o političkim događajima u Hrvatskoj u
posljednjih nekoliko desetljeća je krajnje jednostavna. Sažeto, ona
izgleda kao vječno vraćanje istog: ustaški pokret 1971., zatim
desetogodišnja ustaška vladavina devedesetih, a trenutno opet prijeti
povratak ustaša. No, ako je Kangrga u pravu kada kaže da “hrvatski
nacionalizam u svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu”,
onda se stvarno nameće zaključak da s tom nacijom koja u sebi ima
nezaustavljive fašističke tendencije nešto fundamentalno nije u redu. I
doista, Kangrga nam u svojoj novoj knjizi pomaže da sve to bolje
razumijemo te u sljedećem odlomku iznosi originalno biološko objašnjenje
defektnosti hrvatskog naroda: “Hrvat zbilja ’gubi orijentaciju’ ili ga
’hvata bijes’ kad mu spomenete Srbina! To doista graniči s
organsko-psihičkom bolešću, koja hrvatskog čovjeka – prenošena upornom i
često nesvjesnom pedagoškom tradicijom – ’tuče po mozgu’ od njegova
djetinjstva pa sve do smrti. U tom je smislu Hrvat kao takav – genetski
poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest
gotovo neizlječiva. Ne znam koji bi to – ’stručnjaci’, i kojeg profila,
mogli razriješiti taj specifično hrvatski sindrom! I da li se to uopće
može? Ako ne, onda će “hrvatsko biće” kao takvo ostati bolesno u svojoj
genetskoj srži (dovijeka?).” (M. Kangrga, Šverceri vlastitog života,
Beograd, Republika, 2001, str.185.) Što, dakle, reći o tom profesoru
etike koji na temelju marksističke filozofske analize jednu čitavu naciju
proglašava “genetski poremećenom” i “bolesnom u svojoj genetskoj srži”?
Ostavljam čitatelju da sam prosudi. Ali podsjećam, jedan od mogućih
odgovora je da se radi o “čuvaru demokratske kulture i dostojanstva
filozofije” koji nam svima “ima puno pravo držati lekcije o
demokraciji”. |
|
|