strana 2 od 4

DUELI (1) - NEVEN SESARDIĆ ODGOVARA NA TEKST MILANA KANGRGE
("Samo naprijed, Nevene" - Forum, SD, 13. 11. 2002.)

Filozofi prakse ponovno jašu

Zbog Kangrgine centralne pozicije i utjecaja među praksisovcima, ne može se isključiti da slične stavove kao on imaju i mnogi drugi koji su izišli iz praksisovskog šinjela. Nije mi poznato da je itko iz toga kruga iskazao neslaganje s Kangrginim političkim analizama situacije u Hrvatskoj, a njegova slika o političkim događajima u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća je krajnje jednostavna

Što reći o profesoru etike koji na temelju marksističke filozofske analize jednu čitavu naciju proglašava “genetski poremećenom” i “bolesnom u svojoj genetskoj srži”? Ostavljam čitatelju da sam prosudi. Ali podsjećam, jedan od mogućih odgovora je da se radi o “čuvaru demokratske kulture i dostojanstva filozofije” koji nam svima “ima puno pravo držati lekcije o demokraciji”
Benjamin Franklin je jednom rekao da ništa na ovom svijetu nije sigurno osim smrti i poreza. Ako vas pak zadesi sreća da upadnete u polemiku s Milanom Kangrgom, onda ništa nije sigurno osim navale uskličnika i gomile uvreda.
U reakciji na moj tekst Ministrovo novo ruho Kangrga je ostao vjeran sebi. Broj uskličnika je na zavidnoj razini (više od četrdeset), a i arsenal uvreda je impresivan. Na primjer, on kaže da je moj članak “degutantan”, “sramotan” i “blasfemičan” (?), da “baratam najočitijim lažima”, da iznosim “sesardićevske dezinformacije”, da “svjesno podmećem neistine”, da sam “filozofski bezveznjak”, da je “jadna filozofija kojom se ja bavim”, itd. Bolji poznavatelji praksisovske filozofske tradicije odmah će uočiti da sam ja ovdje zapravo još odlično prošao, s obzirom na dobro poznate kangrgijanske psovačke potencijale. Za one slabije upućene dovoljno je spomenuti da se Kangrga u svojoj novoj knjizi čak hvali time kako je više puta znao završiti diskusiju tako da je svoga sugovornika “poslao u materinu”.

Smrt fizikalizmu - sloboda narodu!

U nekoj normalnoj sredini takvu osobu nitko ne bi uzimao ozbiljno, a pogotovo bi bilo nezamislivo da netko s takvim manirama dijaloga uživa ugled među kolegama u struci. U Hrvatskoj je situacija iz nekog razloga drukčija. Milana Kangrgu neki smatraju zaslužnim ne samo za promicanje demokracije, nego i za unaprjeđenje statusa filozofije kao discipline. Radi ilustracije, navest ću samo jedno od takvih karakterističnih mišljenja. Recimo, Nenad Miščević je nedavno založio svoju stanovitu filozofsku reputaciju koju je stekao u Hrvatskoj i inozemstvu u hvalospjev Kangrgi, tvrdeći da je taj čovjek posljednjih godina “čuvao dostojanstvo filozofije” i da je bio “čuvar demokratske kulture” te da “stoga ima puno pravo danas držati lekcije o demokraciji”. Usporedimo te superlativno pozitivne ocjene sa stvarnošću, tj. s nekim Kangrginim tipičnim istupima, najprije u filozofiji, a potom u politici.
Dobar primjer Kangrgine filozofske metode suočavanja sa stajalištima s kojima se ne slaže je upravo način na koji je apsolvirao tezu koju sam davno branio u svojoj doktorskoj disertaciji, a kasnije i knjizi pod naslovom Fizikalizam. On najprije ismijava tu filozofsku poziciju, premda o čitavoj grani filozofije u koju ta tema spada nikada nije objavio nijednu jedinu rečenicu u stručnoj literaturi, a onda dodaje: “A za taj smo tzv. fizikalizam doznali da ga osim Sesardića zastupa još samo neki australski filozof u čitavu svijetu!”.
Kangrga ne kaže od koga je to “doznao”, ali očito je da on tu osobu smatra dobro informiranom. Ipak, nejasno je kako to da jednom redovnom sveučilišnom profesoru nije palo na pamet da prije nego što s takvom rezolutnom tvrdnjom iziđe u javnost barem na brzinu provjeri je li ona stvarno istinita. Mogao je ili konzultirati neku filozofsku enciklopediju ili možda čak na trenutak svladati gađenje i malo zaviriti u moju knjigu, kad ju je već odlučio “kritizirati”. Siguran sam da u Hrvatskoj nema nijedne druge struke koja se srozala tako nisko da bi neki sveučilišni nastavnik javno izražavao svoje mišljenje o određenoj teoriji u svojoj disciplini samo na osnovi onoga što je od nekoga čuo. Neobičan je to način “čuvanja dostojanstva filozofije”!
Ali, doista, što bi Kangrga otkrio da se odlučio uputiti u knjižnicu i malo se informirati? Tamo bi ga čekalo poprilično iznenađenje. Naime, prema bazi podataka Philosopher’s Index, u posljednjih 20 godina u filozofskoj je literaturi objavljeno više od pet stotina publikacija koje ili u naslovu ili u sažetku imaju riječ “fizikalizam”, a radova koji raspravljaju o tom pojmu zacijelo ima na tisuće. Da stvar bude gora, golema većina analitičkih filozofa danas prihvaća fizikalizam u nekoj od njegovih nekoliko verzija, a uz to stajalište, osim moje malenkosti i “nekog australskog filozofa”, vezuju se i neka od velikih imena filozofije dvadesetog stoljeća, kao npr. Carnap, Quine i Davidson.

Praksis i disciplina kičme

Moj tekst Ministrovo novo ruho pokrenuo je mini diskusiju o tome koliko je ideološki opresivno bilo razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su praksisovci dominirali humanističkim i društvenim znanostima. Mislim da nije teško stvoriti sliku o tom vremenu već i na osnovi ove Kangrgine polemike. Jer ako vodeći praksisovac čak i danas odbacuje jednu temu o kojoj se naširoko raspravljalo u angloameričkoj filozofiji na ovako agresivan, paušalan i ignorantski način, lako je zaključiti kakva je situacija onda morala vladati u onim vremenima kada je marksizam uživao državnu podršku i kada si je mogao priuštiti daleko veću bahatost prema drugim filozofskim pozicijama, posebice prema onima koje bi bile percipirane kao antimarksističke.
Nasuprot mojoj tvrdnji da su ondašnji ideološki pritisak i kontrola apsolutno onemogućavali objavljivanje neke antimarksističke publikacije u Hrvatskoj, Nenad Miščević smatra da je izrazito antimarksističku knjigu tada bilo “malo teže objaviti, iako nije bilo nemoguće”. Ima, međutim, dosta ironije u tome da tu Miščevićevu ocjenu uvjerljivo opovrgava upravo njegovo vlastito ponašanje iz tog vremena. Naime, on je 1981. objavio knjigu Filozofija jezika u Naprijedovoj Biblioteci filozofskih disciplina, a završno poglavlje (Od jezika do revolucije) koje je bilo posvećeno marksističkom pristupu uvrstio je u knjigu, kako je sâm tada objašnjavao, samo zato da bi bio siguran kako praksisovski urednici neće praviti probleme oko objavljivanja. Po mojem mišljenju, u tom konkretnom slučaju možda i nije bilo neophodno baš toliko savijati kičmu, ali čitava ta epizoda sama za sebe ipak puno govori. Ako je čovjek koji je obično tako dobro informiran kao Miščević smatrao potrebnim da u svoju knjigu sasvim umjetno nakalemi marksističko poglavlje da ne bi “izazivao vraga”, onda je doista čisto retoričko pitanje koliko je realnih šansi u takvim uvjetima imala neka otvorena i frontalna kritika marksizma.

Imperativ ideološke lojalnosti

U namjeri da me moralno diskreditira, Kangrga pita kako to da mi kao antimarksistu nije bilo “ne samo odiozno, nego i ispod časti i ljudskog dostojanstva” da pristanem biti asistentom deklariranog marksista Gaje Petrovića. Ali zašto bi, zapravo? Kada sam 1975. godine u Zagrebu dobio posao kao asistent na Katedri za teorijsku filozofiju (a ne kao asistent Gaje Petrovića osobno!), ne sjećam se da sam morao potpisati zakletvu vječne odanosti principima marksizma-lenjinizma. Također, u mojem ugovoru nije bilo klauzule kojom bih se obvezivao da nikada u budućnosti neću osporavati stavove svojih bivših profesora, mislilaca revolucije. Dapače, oni su sami i mene i ostale mlađe kolege neprestano i snažno poticali na bespoštednu kritiku svega postojećeg. No, kada sam upravo u skladu s tim njihovim savjetom poslije javno izrazio neslaganje s nekim njihovim filozofskim i političkim stajalištima, ispalo je da im se to nekako uopće nije dopalo i da su čak bili neugodno iznenađeni.
Kangrga isto tako nastoji otvoriti prostor za moralnu osudu mojeg članka iz Slobodne Dalmacije, tvrdeći da je moja kritika bila usmjerena na njega “i navedene, sada na žalost već mrtve kolege”. Začudo, on tu intepretaciju zasniva na citatu iz mojeg teksta gdje govorim o “ljudima kojima su DANAS puna usta ’otvorenoga društva’”. Ali hej, zar nije logično da onaj koji nešto DANAS radi mora biti živ? Prema tome, očigledno je da se moj tekst nije odnosio na mrtve. On se jest odnosio i na Kangrgu, ali još više na ljude mlađih generacija sa sličnim stavovima i sličnom prošlošću.

"Čuvari demokracije”

U čemu tu vidim problem? Prije svega, postupci mnogih prominentnih ljudi iz tog političkog okružja nisu u skladu s lijepim principima demokracije na koje se oni tako često pozivaju. Na primjer, tko bi mogao biti protiv zaštite etničkih manjina kao temeljnog demokratskog prava? Ali ako pogledamo djelovanje mnogih koji su potekli iz praksisovskoga kruga, onda vidimo da oni to načelo uopće ne primjenjuju konzekventno. Recimo, kada je jedna konkretna nacija koja se osjećala ugroženom u Jugoslaviji tražila ravnopravnost, oni su to okvalificirali kao nacionalizam i smatrali su da je u redu da ljudi koji su javno izražavali takve zahtjeve budu kažnjeni zatvorom. Danas pak kada je ta ista nacija u većini u Hrvatskoj, oni ne samo da podržavaju zahtjeve drugih (manjinskih) nacija za ravnopravnošću, nego se sada čak zauzimaju za “pozitivnu diskriminaciju”, tj. da se manjinama radi bolje zaštite daju VEĆA prava nego što bi im brojčano pripadalo. Takva gruba nekonzistentost mora otvoriti mnoga ozbiljna pitanja u koja ovdje ne mogu ulaziti.
Također, njihova borba za slobodu govora i nezavisno novinarstvo je isto tako nekonzekventna i selektivna. Veliku su poviku dizali oko nekih situacija gdje su novinari bili pod političkim pritiskom ili u opasnosti da budu otpušteni, dok se u nekim drugim slučajevima naprotiv događalo da redakcije bivaju smijenjene ili da novinar čak i faktično izgubi posao, a da oni ni okom ne trepnu. Suvišno je i reći, naravno, da ti novinari koji su bili prepušteni svojoj sudbini nisu bili politički istomišljenici ovih “čuvara demokracije”.
Veliki apsurd u ovom kontekstu predstavlja i to što je jedan od članova redakcije Praxisa, koji je ujedno 1972. godine bio krunski svjedok optužbe na montiranom procesu hrvatskim intelektualcima i studentima, poslije postao i ostao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Netko će reći da je od tog njegova svjedočenja prošlo dosta vremena, da se ljudi mijenjaju i da ne treba toliku pozornost pridavati relativno dalekoj prošlosti. Dobro, svakako je točno da nitko ne bi trebao zbog svojih prošlih postupaka biti za svagda otpisan te da svatko ima pravo na drugu šansu. No, i tu se obično držimo nekih pravila zdravog razuma. Na primjer, one za koje je utvrđeno da su primali mito ne postavljamo čak niti mnogo kasnije za predsjednike komisija za borbu protiv korupcije, a bivše plagijatore ne biramo da predvode odbore za zaštitu autorskih prava. Zašto je onda u slučaju Žarka Puhovskog zakazao zdravi razum?

Hrvati "genetski poremećeni"?

Dakle, čak i ako se ljudi promijene, još uvijek može biti posve legitimno uzimati u obzir njihovu prošlost pri određenim odlukama. Ali u svjetlu ranije navedene činjenice da se neki bivši praksisovci ni sami konzekvento ne drže svojih novoproklamiranih političkih principa može se postaviti i dodatno pitanje: radi li se kod njih doista o autentičnoj promjeni političkih uvjerenja ili je tu naprosto riječ o pukoj promjeni političke retorike, isforsiranoj bitno drukčijim izvanjskim okolnostima?
Za razliku od ostalih, Milan Kangrga čak nije promijenio ni retoriku. Njegovi su današnji politički pogledi zapravo vrlo zanimljivi, manje zbog njega osobno, a više zato što on neosporivo predstavlja jednu od najvažnijih ličnosti iz čvrste jezgre praksisovske grupe. Upravo zbog te njegove centralne pozicije i utjecaja, ne može se isključiti da slične stavove kao on imaju i mnogi drugi koji su izišli iz praksisovskog šinjela. Uostalom, nije mi poznato da je itko iz toga kruga iskazao neslaganje s Kangrginim političkim analizama situacije u Hrvatskoj. A njegova slika o političkim događajima u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća je krajnje jednostavna. Sažeto, ona izgleda kao vječno vraćanje istog: ustaški pokret 1971., zatim desetogodišnja ustaška vladavina devedesetih, a trenutno opet prijeti povratak ustaša.
No, ako je Kangrga u pravu kada kaže da “hrvatski nacionalizam u svojoj bitnoj konzekvenciji nužno završava u ustaštvu”, onda se stvarno nameće zaključak da s tom nacijom koja u sebi ima nezaustavljive fašističke tendencije nešto fundamentalno nije u redu. I doista, Kangrga nam u svojoj novoj knjizi pomaže da sve to bolje razumijemo te u sljedećem odlomku iznosi originalno biološko objašnjenje defektnosti hrvatskog naroda:
“Hrvat zbilja ’gubi orijentaciju’ ili ga ’hvata bijes’ kad mu spomenete Srbina! To doista graniči s organsko-psihičkom bolešću, koja hrvatskog čovjeka – prenošena upornom i često nesvjesnom pedagoškom tradicijom – ’tuče po mozgu’ od njegova djetinjstva pa sve do smrti. U tom je smislu Hrvat kao takav – genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva. Ne znam koji bi to – ’stručnjaci’, i kojeg profila, mogli razriješiti taj specifično hrvatski sindrom! I da li se to uopće može? Ako ne, onda će “hrvatsko biće” kao takvo ostati bolesno u svojoj genetskoj srži (dovijeka?).” (M. Kangrga, Šverceri vlastitog života, Beograd, Republika, 2001, str.185.)
Što, dakle, reći o tom profesoru etike koji na temelju marksističke filozofske analize jednu čitavu naciju proglašava “genetski poremećenom” i “bolesnom u svojoj genetskoj srži”? Ostavljam čitatelju da sam prosudi. Ali podsjećam, jedan od mogućih odgovora je da se radi o “čuvaru demokratske kulture i dostojanstva filozofije” koji nam svima “ima puno pravo držati lekcije o demokraciji”.

Voditelj informatike: Goran Bašić
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2002.