Neosporno je da se ljudi me�usobno razlikuju u pogledu mnogih psiholo�kih karakteristika (n.pr. inteligencije, crta li�nosti, sklonosti kriminalitetu, itd.). Jesu li te razlike vi�e pod utjecajem gena ili okoline? Ali prije svega, ima li takvo pitanje uop�e smisla? I ako ima smisla, postoji li na�in da znanstveno istra�ivanje na njega odgovori?

S jedne strane, brojni filozofi i znanstvenici su pesimisti. Oni nas uvjeravaju da je mjerenje utjecaja gena i okoline na psiholo�ke razlike ili besmisleno (rezultat pojmovne zbrke) ili u na�elu neostvarivo (zbog nepremostivih metodolo�kih te�ko�a). Njihovi argumenti za to pesimisti�ko stajali�te su vrlo raznoliki i obi�no su op�enite naravi, a ako bi bili prihva�eni, potkopali bi same temelje genetike pona�anja. S druge strane, mnogi psiholozi tvrde da su empirijska istra�ivanja u posljednjih nekoliko desetlje�a nedvosmisleno dokazala da genetsko naslije�e u pravilu obja�njava barem 50 posto psiholo�kih razlika, a u nekim slu�ajevima i vi�e. Recimo, po mi�ljenju nekih od najuglednijih stru�njaka u diferencijalnoj psihologiji, udio gena u obja�njenju razlika u inteligenciji me�u odraslim osobama penje se �ak do znamenke od 80 posto.

Politika i otkri�a

Kome vjerovati? Nije lako opredijeliti se jer me�u znanstvenicima ima pripadnika i jednog i drugog stajali�ta. No, u filozofskoj literaturi pobjednik je prakti�no ve� progla�en: me�u filozofima znanosti (a posebno me�u filozofima biologije, koji su najbli�i tom problemu) zavladalo je �jednoumlje pesimizma�. Kao �to nas informira Stanfordska enciklopedija filozofije, u filozofiji biologije vlada gotovo stopostotni konsenzus, prema kojem pitanje nasljednosti treba otpisati kao predmet posve besplodne rasprave.

To je prili�no �udno jer upravo u filozofiji konsenzus uvijek predstavlja neprirodno stanje. Normalna je situacija u ovoj disciplini da nijedna teorija nikada nije do kraja napu�tena te da i sasvim bizarne ideje obi�no imaju svoje filozofske zagovornike. Kao �to je jednom primijetio Descartes, koliko god neko stajali�te izgledalo apsurdno i nevjerojatno, sigurno je da ga je neki filozof nekada zastupao. Da ilustriram dokle to ponekad mo�e i�i, ne tako davno je jedan poznati ameri�ki filozof objavio �lanak pod naslovom �Ja ne postojim�, u kojem je ni manje ni vi�e nego pobijao vlastitu egzistenciju.

Dakle, susre�emo se sa stvarno paradoksalnom situacijom: filozofi se ne mogu slo�iti �ak ni oko toga da li oni sami postoje, ali se nekim �udom eto ba� svi filozofi biologije sla�u oko toga da je nemogu�e mjeriti uzro�ni utjecaj gena i okoline na psiholo�ke karakteristike. Tu ne�to nije u redu.

Klju� za razumijevanje treba potra�iti u politici. Naime, ako je pitanje o utjecaju gena i okoline legitimno, onda je lako mogu�e da �e se pokazati kako su psiholo�ke razlike me�u ljudima velikim dijelom genetski determinirane. Ali takva bi spoznaja, mnogi smatraju, do�la u konflikt s idealom socijalne jednakosti koji je u politi�kim temeljima suvremene zapadne civilizacije. Stoga bi najsretniji ishod bio kad bi se nekako moglo dokazati da je pitanje o utjecaju gena i okoline zapravo besmisleno ili empirijski nerje�ivo. I, naravno, upravo tu funkciju odli�no ispunjavaju oni ranije spomenuti, vrlo generalni metodolo�ki argumenti protiv genetike pona�anja. Oni su dobrodo�li i �esto bivaju objeru�ke i nekriti�ki prihva�eni jer unaprijed spre�avaju otvaranje Pandorine kutije koja bi mogla sadr�avati politi�ki opasna empirijska otkri�a.

Opasnost se krije i na planu individualnih razlika i, jo� mnogo vi�e, na razini grupnih razlika. Razmotrimo oba slu�aja.

Prvo, poka�e li se da su, recimo, individualne razlike u inteligenciji u odre�enoj populaciji prete�no genetski determinirane, to �e zapravo zna�iti da ljudi u tom dru�tvu imaju nejednake �anse za uspjeh, u vrlo bazi�nom smislu. Budu�i da u tom scenariju utjecaj �kole, roditelja i materijalnog statusa blijedi u usporedbi s faktorom naslije�a, socijalne mjere poduzete u cilju izjedna�avanja ne�e mo�i proizvesti znatnije efekte pa �e gubitnici u genetskoj lutriji ostati nepovratno zarobljeni na dnu socijalne ljestvice.

U takvoj situaciji ideologija prema kojoj svatko mo�e posti�i velike stvari u �ivotu, ako se samo dovoljno potrudi, bila bi obi�na la�. Rije�ju, ako je istina (kao �to mnogi eksperti tvrde) da je onima s inteligencijom ispod odre�enog praga nedostupna ve�ina minimalno atraktivnih profesija u suvremenom industrijskom dru�tvu i ako je tako�er istina (kao �to opet mnogi stru�njaci vjeruju) da su razlike u inteligenciji uglavnom rezultat genetskih razlika, onda ispada da su socijalne nejednakosti najve�im dijelom odraz biolo�kih razlika i tada je veliko pitanje koliko se ta �prirodna nepravda� uop�e mo�e ispraviti. Takvo bi stanje stvari bilo vrlo uznemiruju�e, posebno za ljude s jakim egalitaristi�kim stavom, pa zato nije �udno da oni katkad pose�u i za krajnje dubioznim argumentima u �elji da na bilo koji na�in blokiraju tu za njih te�ko prihvatljivu konzekvenciju.

Razlike me�u rasama

Neusporedivo pak vi�e nervoze izaziva hipoteza da bi geni isto tako mogli biti u korijenu psiholo�kih razlika izme�u grupa (npr. izme�u mu�karaca i �ena ili izme�u pripadnika razli�itih rasa). Najeksplozivnija tema u ovom kontekstu svakako je rasprava o rasnim razlikama u inteligenciji.

Nepobitna je empirijska �injenica da u Sjedinjenim Dr�avama postoji razlika od otprilike 15 poena izme�u prosje�ne inteligencije bijelaca i crnaca. Kontroverzno je jedino pitanje kako objasniti tu razliku. Ideja da su geni barem dio tog obja�njenja izgleda u najmanju ruku kao empirijska mogu�nost, ali mnogi autori tvrde da se ta ideja ru�i ve� na razini metodolo�ke kritike te da ju je mogu�e odbaciti i bez ula�enja u raspravu o konkretnim empirijskim studijama. Postoje tri na�ina kako se to nastoji pokazati. Svaki od ta tri pristupa poku�ava potkopati tu �opasnu� ideju napadaju�i jedan od triju klju�nih pojmova koji su tu u igri: rasa, inteligencija, nasljednost.

Prvo, nekada se tvrdi da rasa uop�e nije biolo�ki pojam ve� puka socijalna konstrukcija, a odatle onda automastki slijedi da je genetika potpuno irelevantna za spomenuti problem. Drugo, neki inzistiraju da nije jasno �to testovi inteligencije uop�e mjere, da su oni krajnje neobjektivni, da izmjereni kvocijent nije povezan ni s �im zanimljivim itd. I tre�e, pojmovna se trijada poku�ava slomiti na posljednjoj karici, nasljednosti.

Prema mojem mi�ljenju, ni prva ni druga strategija nema nikakve �anse za uspjeh, ali u tu temu ne mogu ovdje ulaziti. Me�utim, veliki dio moje netom objavljene knjige �Making Sense of Heritability� posve�en je ba� kritici tre�e strategije. Nisam �elio izravno braniti tezu da su psiholo�ke razlike izme�u rasa barem donekle obja�njive genetskim faktorima.

Namjera mi je isklju�ivo bila dovesti u pitanje nastojanje mnogih znanstvenika i filozofa da pobiju tu tezu bez relevantnog empirijskog istra�ivanja. Poznati ameri�ki geneti�ar Richard Lewontin prije tridesetak je godina iznio nekoliko vrlo generalnih argumenata koji su trebali konkluzivno pokazati da je iz principijelnih razloga nemogu�e uklju�iti biologiju u obja�njenje psiholo�kih razlika izme�u rasa te da takav pothvat nu�no predstavlja pseudoznanost najgore vrste.

Prostitucija znanosti

�to zbog Lewontinova ogromnog znanstvenog autoriteta, a �to zbog njegove neosporne osobne karizme i izravnog utjecaja na mnoge filozofe znanosti (�elik mnogih danas vode�ih filozofa biologije kalio se u Lewontinovu laboratoriju na Harvardu), ti su argumenti bili u filozofiji prihva�eni s op�im odu�evljenjem ili, gotovo bi se moglo re�i, aklamacijom. To bi sve bilo u redu da je Lewontinova kritika doista bila uvjerljiva. Ali nije.

Njegove glavne primjedbe nakon pa�ljivije analize padaju u vodu jer se pokazuje da su bazirane ili na proizvoljnim skokovima u zaklju�ivanju ili na ozbiljnom iskrivljavanju teze o nasljednosti koju je kritizirao. To�nije re�eno, to je ono �to sam ja u svojoj knjizi poku�ao dokazati i zbog �ega sam se zalo�io da se filozofija znanosti pokrene s mrtve to�ke u kojoj je ostala nepokretna od sredine sedamdesetih godina.

Ovdje se name�e jedno pitanje koje bi moglo ugroziti kredibilitet moje pozicije i koje je, pretpostavljam, moralo nekim �itateljima pasti na pamet. Naime, ako je Lewontinova kritika nasljednosti stvarno tako masovno i s entuzijazmom prihva�ena, koja vam se od sljede�ih dviju suprotstavljenih mogu�nosti �ini vjerojatnijom: (a) da je pogre�no ono stajali�te koje ve� desetlje�ima brane neki vrhunski geneti�ari (kao npr. Lewontin na Harvardu i Marcus Feldman na Stanfordu), a usto i kompletna svjetska elita u suvremenoj filozofiji biologije, ili (b) da je, naprotiv, u krivu onaj tko to stajali�te kritizira, jedan malo poznati hrvatski filozof koji, da stvar bude gora, nema nikakvo formalno obrazovanje iz biologije? Ja sam se osobno �vrsto odlu�io za opciju (a). A vi?

�alu na stranu, ja sam potpuno svjestan da ovo pozivanje na autoritet ima stanovitu logi�ku snagu i da se, gledano na taj na�in, zaista mora �initi prili�no nevjerojatnim da bih ja u ovom sporu mogao biti u pravu. No, usprkos tome, ja ne mogu promijeniti mi�ljenje na osnovi takvog u biti izvanjskog rezoniranja po vjerojatnosti koje uop�e ne zadire u sam predmet debate. Dapa�e, ako sam uop�e i mijenjao mi�ljenje u vezi s ovim pitanjem, bilo je to upravo u suprotnom smjeru. Tako, kada sam za jedno poglavlje u knjizi temeljito prera�ivao i dopunjavao svoj stari �lanak o Lewontinu iz 1993. godine, moja je kritika bila samo dodatno poo�trena.

I na kraju, �ak i ako se moje vi�enje prihvati, jo� uvijek bih trebao objasniti kako je bilo mogu�e da kriti�ke sposobnosti svih tih izuzetno inteligentnih znanstvenika i filozofa zaka�u do te mjere da fundamentalno pogre�na kritika nasljednosti bude toliko dugo slavljena kao zna�ajan intelektualni doprinos.

Ono �to se dogodilo, ukratko re�eno, jest da je ve�ina tih ljudi bez mnogo razmi�ljanja i s velikim �arom prihvatila to stajali�te, ocijeniv�i da bi ono moglo biti dobar instrument u njihovim nastojanjima da se izbore za uzvi�eni ideal ljudske jednakosti. Ali ono �to su u stvarnosti postigli bilo je ne�to sasvim drugo: prostituiranje znanosti i filozofije u politi�ke svrhe.