VijeĆu Odsjeka za filozofiju
 

U svom pismu Vijeću Odsjeka za filozofiju od 19. listopada 1992. Žarko Puhovski tvrdi da to što on sam na posljednjem sastanku Odsjeka nije bio predložen za pročelnika govori "o prihvaćanju političkih elemenata kao relevantnih za izbor pročelnika Odsjeka". Kao dokaz za tu tvrdnju navodi: prvo, nagovještaj rektora da bi nastavna djelatnost Puhovskog mogla doći u pitanje; drugo, iskaz bivšeg pročelnika o razgovoru s njim; i treće, to što se Odsjek u izboru pročelnika nije držao tzv. principa senioriteta na koji se tom prilkom pozvao.

Budući da sam, kao jedan od članova Odsjeka, i ja time osumnjičen da sam sudjelovao u politički motiviranom zakidanju Puhovskog za njegova prava, htio bih pokazati koliko su uzaludni, i zapravo neumjesni, njegovi pokušaji da sebe prikaže kao žrtvu političkog proganjanja.

Prvo, iz egocentrične perspektive povrijeđene sujete možda Žarko Puhovski bilo koje svoje nedolaženje na neku funkciju može doista sebi objasniti isključivo time da su njegovi kolege u strahu i pod pritiskom poltičkih moćnika odustali od te "jedino pravilne" opcije. U stvarnosti, međutim, bez dodatne argumentacije (koju Puhovski ne pruža) to ostaje puka objeda, skandalozan postupak za normalnu akademsku zajednicu. Bar što se mene tiče, moram javno protestirati protiv toga da, po implikaciji, i moje opredjeljivanje u internim stvarima Odsjeka bude tumačeno nekom rektorovom izjavom za koju nikada prije nisam ni čuo.

Drugo, u prilog svojoj kritici stava Odsjeka Puhovski navodi svoj privatni razgovor s bivšim pročelnikom. Netko tko je studirao filozofiju (i logiku) teško da bi mogao napraviti tako elementarnu pogrešku u zaključivanju. Ukoliko treba pojasniti, a izgleda da treba, onda evo i riječju: ako je bivši pročelnik u razgovoru s Puhovskim i navodio političke razloge u vezi s pitanjem budućeg pročelnika, to uopće ne znači da su ti isti razlozi morali odrediti odluku Odsjeka (u kojem bar neki članovi i nisu znali za taj razgovor). Štoviše, ono što dokazuje da su na kraju, naprotiv, prevladali razlozi posve drukčije naravi jest i to što, kada je na sastanku spomenut sadržaj tog razgovora, u Odsjeku je odmah prevladalo mišljenje da treba odustati od predloženog izbora i vratiti se striktnom i jasnom (iako ne uvijek poštovanom) principu senioriteta, upravo zato da bi se otklonile od bračnog para Puhovski već javno izrečene sumnje o tome da se nekoga u izboru mimoilazi iz političkih razloga.

Treće, Puhovski je u pravu kada tvrdi da je po principu senioriteta on (a ne Lino Veljak) trebao biti izabran za pročelnika jer je ranije bio izabran u zvanje izvanrednog profesora. Međutim, tokom sastanka Odsjeka bila je iznesena (pogrešna) informacija da je redoslijed izabiranja bio obratan, informacija koja je bila prihvaćena naprosto zato što je tada nitko nije ispravio. Podsjećam, Puhovski je bio prisutan čitavo vrijeme i vrlo živo sudjelovao u raspravi. Nije jasno zašto tada nije upozorio na pogrešku. Ukoliko je smatrao da smo svi mi ostali morali znati te vremenske činjenice, tu je teško braniti se i najbolje je krivnju odmah priznati: taj povijesni datum avanziranja Žarka Puhovskog u izvanrednog profesora (na Katedri za filozofiju marksizma) nije ostao neizbrisivo utisnut u svačijoj svijesti.

Na kraju, budući da Puhovski nikako ne dozvoljava da pitanje njegovog eventualnog pročelništva siđe s dnevnog reda, htio bih o tome iznijeti svoje mišljenje koje sam inače čuvao za priliku kada on stvarno bude predložen na tu funkciju. Smatram da od svih članova Odsjeka za filozofiju jedino Žarko Puhovski nije podoban za obavljanje dužnosti pročelnika. Razlog je u tome što je on 1972. godine bio vrlo revan svjedok optužbe u političkim procesima studentima zagrebačkog sveučilišta (od kojih su neki studirali i filozofiju). Ovaj sadašnji veliki ekspert za političku filozofiju nije se tada ustručavao satima govoriti na sudu i teretiti svoje kolege u postupku koji je i svaki neškolovan čovjek bez teškoća prepoznao kao suđenje za delikt mišljenja. I ovaj površan pogled u biografiju Puhovskog razotkriva koliko je groteskno kada ta skroz moralno kompromitirana osoba danas govori o svojim "moralnim rezervama" u vezi s nekim trivijalijama oko izbora pročelnika. Slika o njemu se još pogoršava time što se on, koliko mi je poznato, nikada i nije odrekao te svoje prošosti, te ima jake osnove za pretpostavku da se tu radi o trajnijoj mentalnoj dispoziciji koja se manifestira onda kada se za to pojave povoljne okolnosti. Stoga, pored činjenice da mi je mučna i sama pomisao da instituciju u kojoj radim vodi i predstavlja individua takvog moralnog profila, postoji i dodatan, praktičan razlog mom protivljenju izbora Žarka Puhovskog za pročelnika Odsjeka. Naime, izabrati na tu dužnost čovjeka koji se tako rado odaziva na pozive da pripomogne u političkim suđenjima sveučilištarcima ne bi baš bio osobit znak brige za sigurnost naših studenata u ovim nestabilnim vremenima.

 

Zagreb, 21. listopada 1992                                                                                                                Neven Sesardić